Što je empatija a što suosjećanje? Možda je suosjećanje empatija u akciji, želja da pomognemo drugoj osobi?
No ima akcija I akcija.
Često smatramo da je prava akcija ako nešto radimo, ako rješavamo neki problem. Ako riješimo tuđi problem. Na taj način pomažemo drugoj osobi. I činimo to zbog nje. No, činimo li to zaista zbog nje ili zbog sebe?
Ako silno želimo pomoći osobi koja nas moguće niti nije tražila pomoć, ne radimo li to onda zbog sebe? Ako pomažemo nekome na način koji mi smatramo ispravnim, pomažemo li zaista? Ne stavljamo li svoje želje u prvi plan I iz vida gubimo drugu osobu I što ona želi? Ne uzimamo li si time pravo da mi bolje znamo što je za drugu osobu ispravno? Ne oduzimamo li tim postupkom drugoj strani moć da radi svoje izbore, priliku da se zauzme za sebe, da nešto nauči?
Gledajući tako, možda akcija u kojoj rješavamo tuđi problem I nije suosjećanje, jer stavljamo sebe I svoje želje na prvo mjesto.
Što kada bi akcija suosjećanja bila djelovanje našeg srca? Ne činiti ništa, nego samo biti?
Ponekad je ne činiti ništa, samo biti najteža akcija. Ne činiti ništa, samo biti. Biti tu za tu osobu, prisutan. Možda je najveća pomoć koju možemo pružiti drugoj osobi samo to da smo tu za nju I uz nju – prisutni, kao sigurnosna mreža. Da smo povezani s drugom osobom – srcem.
Mnogi od nas sebe smatramo empatičnima. No, osim što razumijemo kako I zašto se druga osoba osjeća tako kako se osjeća, znamo li suosjećati? Znamo li se povezati s drugom osobom preko srca – srce sa srcem?
I kada bismo pogledali sami sebe sa strane – što bismo vidjeli? Vlastitu empatiju u akciji ili samo nekoga tko misli da zna (naj)bolje?